Milan Manojlović Mance – kultni glas zagrebačkog undergrounda
U svijetu u kojem se glazba često mjeri brojem pregleda, algoritmima i tržišnim potencijalom, ime Milan Manojlović Mance stoji kao tiha, ali trajna suprotnost. Bez potrebe za reflektorima, marketingom i kompromisima, Mance je izgradio jedan od najoriginalnijih i najutjecajnijih kantautorskih opusa u novijoj hrvatskoj glazbi. Njegova karijera nije velika po količini izdanja, ali je iznimna po dubini, iskrenosti i kultnom statusu koji traje desetljećima.
Mance je rođen 1958. godine u Zagrebu. Po struci je akademski likovni umjetnik – grafičar, crtač i autor stripova – što se snažno osjeća i u njegovu glazbenom radu. Prije nego što je započeo samostalni kantautorski put, djelovao je u raznim alternativnim i post-punk sastavima 1980-ih, no tek se sredinom 1990-ih u potpunosti izražava kao solo autor. Njegov ulazak na glazbenu scenu bio je nenametljiv, gotovo slučajan, ali je ostavio dubok trag.
Manceov stil teško je svrstati u žanrovske ladice. Riječ je o minimalističkom kantautorskom izrazu, najčešće oslonjenom na akustičnu gitaru i vokal, uz namjerno sirovu, „kućnu“ produkciju. Njegove pjesme djeluju jednostavno, ponekad čak naivno, no iza te jednostavnosti krije se snažna emotivna preciznost. Tekstovi su introspektivni, ironični, ponekad nadrealni, a često se bave svakodnevnim trenucima, unutarnjim stanjima i tihim ljudskim slabostima. Upravo ta kombinacija iskrenosti i nepretencioznosti razlog je zbog kojeg Mance ima toliko odan krug slušatelja.
Tijekom karijere objavio je tri albuma, svaki danas smatran važnim dijelom hrvatske alternativne glazbene baštine.
Njegov debitantski album „Čovjek iz Katange“ iz 1996. godine isprva je objavljen isključivo na audiokaseti, u vrlo malom broju primjeraka. Snimljen je u improviziranim uvjetima, s minimalnom tehnikom, često iz prvog pokušaja. Upravo ta sirovost dala je albumu posebnu toplinu i intimnost. Pjesme poput „Katanga“, „Rajka“, „Evelina“ ili „Ja noćas ništa nisam jeo“ brzo su stekle kultni status i godinama su se presnimavale i širile među studentima i zaljubljenicima u alternativnu scenu. Danas se „Čovjek iz Katange“ često navodi kao jedan od najvažnijih domaćih albuma devedesetih.
Drugi album, „Plavi bar“, snimljen je krajem devedesetih, a službeno objavljen 2000. godine. Donosi nešto zreliji zvuk, ali zadržava prepoznatljivu Manceovu poetiku. Upravo se na ovom albumu nalazi pjesma „Kišni grad“, jedna od njegovih najpoznatijih i rijetkih koja je dobila i videospot. „Plavi bar“ dodatno je učvrstio Manceovu reputaciju kao kantautora izvan vremena i trendova, autora čija glazba funkcionira neovisno o kontekstu.
Treći i zasad posljednji album, „Melodije sobe i predsoblja“, objavljen je 2003. godine. Riječ je o njegovu najambicioznijem i najopsežnijem izdanju, snimanom u privatnim prostorima, dnevnim sobama i hodnicima, uz sudjelovanje gostujućih glazbenika. Album odiše intimnom, gotovo dokumentarnom atmosferom, a pjesme često prelaze granicu između glazbe, poezije i govorne improvizacije. Mnogi ga smatraju vrhuncem Manceova stvaralaštva.
Iako nikada nije bio dio mainstreama, Mance je imao snažan utjecaj na hrvatsku kantautorsku scenu. Mnogi današnji autori i izvođači otvoreno ističu njegov značaj, a kritičari ga često uspoređuju s velikim imenima svjetske alternativne glazbe. Njegovi koncerti, rijetki i nepredvidivi, ostali su zapamćeni po spontanosti i snažnoj emotivnoj povezanosti s publikom.
Posljednjih godina Mance se povukao iz javnog života, no interes za njegov rad ne jenjava. Reizdanja albuma, vinilna izdanja i opsežna monografija potvrđuju da se radi o autoru čije vrijeme tek dolazi. Za sve koji cijene iskrenu, nenametljivu i duboko ljudsku glazbu, Mance ostaje nezaobilazno ime – tihi klasik hrvatskog undergrounda.
