Aktovka

Ona je njegova bivša učenica, u najboljim tridesetim, a on je njezin nekadašnji nastavnik, u neobećavajućim sedamdesetim. Kao povod ne postoji ni ime, ni titula, ni prestiž, ni novac, ni fizički izgled, ništa drugo osim nečega što postoji izvan svega toga, a veliki ga je nedavno preminuli patrijarh svjetske književnosti Gabriel Garcia Marquez opisao kao ljubavnu čežnju. I doista, u svom oproštajnom pismu, što je 18. travnja ove godine nakon njegove smrti preplavilo Internet (pročitajte ga u cijelosti), veliki mag poručujući o svemu što je još htio napraviti a nije uspio, doslovce kaže: "Uvjeravao bih ljude kako se varaju kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti, jer ne znaju da stare upravo zato što izbjegavaju ljubav."

Ljubavna priča koje se događa između Harutsana Matusmotoa zvanog Sensei i Tsukike Omecki doista zvuči poput bajke ali je životna i doista se događa. Nažalost, obično u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Oni su kao imaginarni, priželjkivani sretni par. Imali su samo nekoliko godina ljubavi i sreće. A i što to znači u našem suvremenom svijetu u kojem mediokratski posredovane sreće nikada nije dosta? Kao otrežnjavajuća zvuči spoznaja da je to samo jedna daleka japanska priča koju je teško zamisliti u nekom drugom, možda i našem, okružju. Posebno danas.