Breza

I kao što je Kolarova Breza na izmaku dvadesetih godina prošlog stoljeća predstavljala autentičan dokument vremena, koje u nas ionako neprestance kaska za svojim svjetskim pandanima, tako je i Radakovićeva scenska adaptacija pripovijetke, nakon što se stjecajem nemilih okolnosti ledila gotovo dvanaest godina, nahvatala na sebi podosta blata jednog vremena u osnovi veoma sličnog trenutku nastanka proznog predloška.

A kako se Kolarovo često neslaganje s propisanim političkim istinama država koje su se redale na hrvatskim prostorima uvelike zrcali i u Radakovićevu književnom buntu, moglo bi se reći da je senzibilitet teksta, koji se s jedne strane odlikuje britkim galgenhumorom, dok s druge odašilje jasne socijalno-kritičke poruke, u svakom slučaju ostao sačuvan. To vrijedi i za prijelaz s Kolarove štokavštine, načičkane duhovitim kajkavskim dijalozima, na pomno odmjerenu mješavinu ruralne i urbane kajkavštine Radakovićeve scenske adaptacije, u čemu će poneka integralna cjepidlaka vjerojatno nazrijeti i subverzivnu notu.

Boris Perić