Karta ljubavi

Sve ovo, zapravo, je jedna velika zabluda. Nisam bila ni svjesna koliko sam se prevarila u načinu na koji živim, u tome kako proživljavam sve ove godine. U toj jednoj velikoj zabludi, balončiću koji se rasprsnuo istog trenutka kada sam iznova vidjela ono što sam izgubila — ono za što se nisam borila. Kad-tad, stigne taj maleni dio sekunde u kojem svakoga od nas preplave sjećanja i osjećaji, oni za koje misliš da su nestali. Naravno, znaš da postoje, ali ih sakriješ negdje duboko u sebi, ne dopuštajući im da zaplivaju prema površini. Ima nešto u tom osjećaju koji me neprestano vraća u prošlost. Govori mi da, zapravo, nemam ništa. I koliko god sam svjesna toga, ne mogu si pomoći. Prošlost je poput kamena koji neprestano žulja u cipeli, ubada i grebe do krvi — polako i precizno. Prava istina je ta da, zapravo, bez njega nemam ništa. Moj život bez njega je samo obična nula. Samo jedan susret, jedna poruka ili tek jedan pogled bili su dovoljni da emocije eruptiraju poput lavine vulkana. Moje srce ne može pobijediti moj mozak; srce odlučuje koga voliš i bez koga ne možeš disati. Imala sam svoj cilj. Ostvarila sam sve što sam poželjela, i to bi trebalo biti dovoljno, ali nikada nije bilo. Godinama nisam vjerovala svom srcu, nisam vjerovala ni u sebe ni u njega. Vjerovala sam u neke druge snove, koji su se pokazali pogrešnima. U krivu kartu, krivu ljubav.