Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu

Knjiga Kristine Gavran “Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu” sadrži 18 kratkih priča koje svjedoče o autoričinoj ambiciji da temi putovanja pristupi na sasvim poseban, motivsko-tematski i stilski izdvojen način. Čini to tako što svoje autorsko ja ucjepljuje u desetak svojih fikcionalnih alter ega, u svoje nemirne suputnike sasvim različitih životnih iskustava koje spaja to što, da bi živjeli, moraju putovati: pred nama se rastvara galerija nomada sastavljena što od uobičajenih turista, lutalica, svojevoljnih egzilanata, hodočasnika, svakojakih pustolova, sve do profesionalnih putnika. S njima će se autorica uputiti malne cijelom kuglom zemaljskom – krenuvši od domicilnog Zagreba i naših amblematskih toponima Marije Bistrice i Vukovara (iz čega je vidljivo da ne preza od natruha autobiografičnosti), preko Ohrida ili malenog češkog grada Telča do metropola poput Berlina i Londona (gdje trenutačno obitava), sve do egzotičnog marokanskog Marakeša i Tunisa… i još dalje, do samog kraja svijeta – do Indije, smiraja putova i narativnog utočišta koje autoricu očito iznimno fascinira (tako je radnja čak triju priča smještena u okrilje indijske kulture, toliko različite od njezine). Osim te geografske razasutosti koja pričama podaruje kolorite susreta/srazova kultura i običaja zbirka je obogaćena pripovjedačkim višeglasjem: čas nam svoje iz svoje perspektive priča glas malene djevojčice, čas pustolovno raspoložena adolescentica, a odmah potom, već u sljedećoj priči, zabrinuti roditelji jedne druge njezine vršnjakinje iz potpuno drugog kraja svijeta. Ta sveprisutna raznolikost, široka lepeza umjetničkih postupaka i bogatstvo glasova koji (re)konstruiraju jednu malu filozofiju putovanja, može funkcionirati kao zajednički nazivnik okupljenih priča, koje se razlikuju organizacijom teksta, pa tako variraju od popabirčenih fragmentarnih zapisa jednog putovanja vlakom (priča U vlaku), do konceptualno gotovo dovršenih nacrta iz kojih potencijalno može izrasti kakav budući roman.