Kraj doba oponašanja

Početkom 1990. godina očekivalo se širenje liberalne demokracije na Istok. Ipak, transformacija istočnoeuropskih zemalja iznjedrila je gorko odbacivanje samog liberalizma, ne samo na Istoku već i u srcu Zapada. Autori međutim smatraju da kraj doba oponašanja ne znači da će ljudi prestati cijeniti slobodu i pluralizam, da će liberalna demokracija nestati ili da će svijetom zavladati reakcionarni autoritarizam i nativizam. To znači povratak, ali ne svjetskom sukobu dviju misionarskih nacija, jedne liberalne i druge komunističke, nego povratak pluralističkom i konkurentskom svijetu, gdje nijedno središte vojne i ekonomske moći neće težiti širenju vlastitog vrijednosnog sustava diljem svijeta. Takav međunarodni poredak nipošto nije bez presedana, s obzirom na to da je glavna značajka svjetske povijesti bila kulturna, institucionalna i ideološka raznolikost, a ne jednoobraznost – zapažanje koje sugerira da je kraj doba oponašanja ujedno i kraj jedne zlosretne povijesne anomalije.

Kraj doba oponašanja briljantno je djelo iz sfere političke povijesti u kojem Krastev i Holmes dokazuju da je pretpostavljeni kraj komunizma samo početak doba autokrata. Osvrćući se na povijesne događaje u posljednjih trideset godina, autori također pokazuju da najveća snaga vala populističke ksenofobije u Istočnoj Europi proizlazi iz ogorčenosti nametnutim oponašanjem Zapada nakon promjena 1989.