Ludilo uzvraća udarac 2.izdanje

Ludilo postoji naprosto i samorodno. Psihijatrija mu tek daje ime i lik, klasificira ga i terapijski napada. Utoliko ga u pojavi i pojavnosti mijenja, ali ga svakako inicijalno ne stvara. Ludilo je postojalo i prije psihijatrije. Supostoji i uz psihijatriju, a sigurno će postojati i ako jednog dana psihijatrije ne bude. Naime, ludila je otkad je i ljudi. Najvjerojatnije će ga i biti sve dok bude ljudi. Doduše, zamislive su, ali nisu poznate ljudske zajednice bez luđaka. Ludilo poznaju sva društva, svih povijesnih razdoblja. I ne samo da se ludilo događa u društvu, nego je svakako i od društva, a dijelom zbog društva i utoliko je društveni fenomen. Zamislivi su društveni složaji u kojima ludila ima više, odnosno manje. Kako se društvo mijenja, mijenja se i konfiguracija ludila u ospoljenju. Povijest ludila prati društvenu povijest.

Utoliko, ludilo je izvorniji i širi pojam od psihijatrijskih poremećaja i od psihijatrije. Ludilo može i bez psihijatrije, no psihijatrija ne može bez ludila. Psihijatrijski poremećaji su konstrukt psihijatrije, dok ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava, dok psihijatrija nije. Tako da i samo ludilo ima svoju povijest. I u onome pretpsihijatrijskom i u ovome psihijatrijskom razdoblju te povijesti. Lica i naličja ludila doživljavaju velike epohalne mijene. Samo, povijest ludila velika je i duga, a psihijatrije mala i kratka. Ali psihijatrija je svakako najfascinantniji, najkompleksniji, najobuhvatniji i najpronicljiviji povijesni odgovor na ludilo. No i psihijatriji, baš kao povijesno prethodim odgovorima, fenomen ludila ostaje i nadalje neproničan. Ludilo tako ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja čovjekom (otuđenja, priviđanja, sumanutosti, mahnitosti, bezumnosti, zamagljenja svijesti, radikalne samoće, strahovanja i patnje). Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.

Povijest psihijatrije u lošem je smislu pretpovijest, uključivši ovdje i aktualni trenutak njezina razvoja. Iza nje su pojedini svijetli trenuci koje nije znala prepoznati, već ih je pregazila kao

da nikada nisu ni bili. A to samo znači da će joj ovi iznova doći kao budući, to jest iz budućnosti. Jer svi razvojni momenti psihijatrijske povijesti na različite su načine i danas žive u složenom tkivu suvremene psihijatrije.

Psihijatrija se od svoje povijesti najčešće nezrelo ograđuje. Drži je redovito manje vrijednom, dočim aktualni trenutak svog djelovanja u pravilu precjenjuje i percipira vrhunaravnim dosegom sinteze pameti i iskustva. Zato nam je iznova preispitati solidnost zdanja suvremene psihijatrije kako bismo spriječili njegova buduća urušavanja. Jer što duže oklijevamo s dekonstrukcijom, šteta je veća. A dakako da ćemo štetu i nadalje neosviješteno pretencioznim fraziranjem nazivati “promicanjem mentalnog zdravlja”.

O AUTORU

Robert Torre (1965. – 2021.) rođen je u Zagrebu i u rodnom je gradu završio studij medicine. Cijeli radni vijek proveo je u KBC-u Sestre milosrdnice na Klinici za psihijatriju, najprije kao specijalizant, potom kao specijalist psihijatrije, a kasnije i kao voditelj odjela Ovisnosti o alkoholizmu. Autor je više znanstvenih radova, ali i brojnih knjiga. U svojoj najslavnijoj knjizi, Ima li života prije smrti (2018.), istupio je kao svojevrsni stručnjak za ljudsko iskustvo, i izložio odgovore na pitanja što je

život i kako ga živjeti. U svojoj posljednjoj knjizi Ludilo uzvraća udarac (2021.) izložio je preko dva stoljeća dugu priču o monopolu psihijatrije nad ludilom.

Priča o povijesti psihijatrije ispričana je kroz njezine najprogresivnije dionike, tvorce kapitalnih psihijatrijskih konceptualizacija ludila i njihovoj daljnjoj sudbini unutar golema tijela suvremene psihijatrije.