Magi - kao da je bila nekad

Opus Ekatarine Velike danas spada u opću kulturu, njihova poetika neprestano osvaja nove generacije – u prvom redu zato što ta poetika slavi individualnu emociju, i svakom dopušta da u njoj razvije vlastiti doživljaj stvarnosti. Uz zasluženu slavu koju je EKV uživala i još uživa kao kultni bend novog vala, zanimanje medija i publike izazivala je i tragična sudbina većine njezinih članova, koji su umrli u najboljim godinama, mahom kao žrtve droge. Posljednja je otišla klavijaturistica Margita Stefanović Magi, ujesen 2002. Način na koji je Magi živjela i umrla predmet je brojnih kontroverznih tumačenja. Mada se čini da se o njoj sve znalo još za života, kontroverze su s vremenom rasle: neki su je proglašavali „najvećom umjetnicom“, a drugi „najgorom narkomankom“.

U kulturi u kojoj se biografije pišu uglavnom na samo dva načina – nekritičkim hvaljenjem bez ostatka, ili onim što Englezi zovu „ubojstvo karaktera“, uništavanjem i blaćenjem, dakle – Dušanu Vesiću ponovo je uspjelo napisati biografiju koja nije ni jedno od toga dvoga. Tamo gdje većina reagira sentimentalno i bez odmaka idealizira – Vesić nudi činjenice, do u detalje provjerene i skupljene silnom i kod njega odavno poznatom marljivošću. No on nipošto nije klinički hladan i udaljen od svoje teme – od osobe o kojoj piše: tamo gdje su drugi cinični, on nudi humanost i razumijevanje. Ispod svih detalja, ispod fakata, imena i događaja, promalja se zato emocija, mnogo jača i mnogo dublja. Autorova suosjećajnost velika je koliko i diskretna, baš kao i njegova suživljenost sa stvarnom ličnošću koju su toliki promatrali iz daljine, a nije je poznavao nitko.