Malo manji romani

Tahirovi mali i još manji romani ne prenose nas u neko prošlo, prohujalo vrijeme. Umjesto nostalgična povratka u davninu, oni nam u ovo naše vrijeme svakojakih surogata, poput brzo spravljene hrane, umjetnih napitaka i gledanja filmova u trgovačkim centrima, donose užitak odlaska u kino s likom i imenom kao što su (bili) „Zagreb”, „Balkan”, „Studio”, „Lika”, „Jadran”, „Mosor”, „Kosmaj”, „Partizan”, „Central”, donose nam užitak gledanja filma na velikom ekranu i užitak slušanja komentara iz zamračene dvorane. Oživljavaju ti mali i još manji romani u ovom našem vremenu beskontaktnog plaćanja profesiju preprodavača ulaznica, koje smo i mi znali zvati tapkarošima, vraćaju na pločnik ispred kinodvorane te tvrde momke koji su već u rano popodne pokupovali sve iole dobre ulaznice pa preostane samo ili da ti i djevojka koju si pozvao na novi film s Belmondom ili Delonom ili Mastroiannijem krivite vrat u prvom redu, ili da ispadneš škrtica i papak jer si odustao od odlaska u kino, ili da nemilosrdnom preprodavaču za ulaznicu platiš cijenu ravnu cijeni nekoliko večera u mliječnom restoranu pa da, dok ona uživa u filmskoj priči i njezinu junaku, procjenjuješ hoće li ti se ta investicija na ovaj ili onaj način isplatiti. Sve to, i još više, unose Tahirovi mali i još manji romani u ovu našu sadašnjost i obogaćuju je.