Matoš utemeljuje svoju hrvatsku modernu

»[...] u kreiranju vlastitog soneta Matošu je bila presudna prvenstveno hrvatska poetska tradicija, ali jednako tako i melodičnost hrvatskoga jezika upravo kao prepreka utjecajima francuskih uzora. Ipak, presudan je čimbenik za Matoša stjecaj sretnih okolnosti kad svoju profesionalnu, obiteljski baštinjenu sklonost glazbi nadomješta – kako to Česko reče – ’skladbom stihovlja’. U argumentaciji svojih teza autor se posebno zadržava na razlici između autorskoga i metafizičkog subjekta ulazeći tako u posve novo, do sada u nas neistraženo teorijsko polje. Ovoga puta predmet je Českova zanimanja još jedna hrvatska – kako ju je nazvao – ‘metafizička galaksija’, a to je pjesništvo, pretežno sonetna praksa Antuna Gustava Matoša. Neposredni  je povod nastanka nove studije prigodničarski: knjiga izlazi o 150. obljetnici Matoševa rođenja (Tovarnik, 13. lipnja 1873.). No u minuciozno provedenim analizama, pogotovo u njihovu dubinskom sloju,  naslućuje se puno važniji autorov motiv, a to je  revalorizacija donekle petrificiranog statusa Matoševa pjesništva u kontekstu lirike hrvatske moderne. […] Česko suprotstavlja dvije teze: 1) Matošev metafizički subjekt funkcionalno je povezan s njegovom idealističkom estetikom, i 2) Matoš je ujedno i pjesnik i glazbenik.«  (Krešimir Nemec)