Od čega bute vi umrli?

Zbirka tekstova žena okupljenih oko udruge Nismo same o vlastitim iskustvima s rakom dojke. Ove priče upravo donose glasove stvarnih žena, žena koje svojim pričama smještenima u takav okoliš odolijevaju stereotipima, žena čije priče provociraju i snaže. Pisane s hrabrošću i prkosom i nekom neodoljivom snagom, one su ujedno i pune dirljive nježnosti, ganuća, optimizma i duhovitosti. (S)vaki od ovih zapisa nosi snažan individualni pečat, no postoji nešto što ih spaja u cjelinu. Naime, svaka se bolest odvija u nekom kontekstu pa se tako sve naše bolesti male i velike odvijaju u društvu i kulturi u kojima se slavi i veliča zdravo, najčešće mlado tijelo i um koji samo mora razmišljati pozitivno, manifestirati vlastitu sreću ili u najmanju ruku biti bez misli. Bilo kakve dvojbe, propitivanja, negativnosti i nesavršenosti treba otkloniti, posebice kada su žene u pitanju. Sve je tako naočigled podređeno tiraniji zdravlja, mladosti i sreće oko kojih se plete cijela jedna moćna industrija i dogma, a žene su u svemu tome prve na udaru. Prve bore treba izbrisati serijom protunapada iznutra i izvana, vidljive znakove vremena suzbiti pod svaku cijenu, što nas navodi da se pitamo može li se igdje više čuti glas stvarnih žena i je li uopće dozvoljeno biti stvarna, a ne fotošopirana žena? I što se događa kad u okolini gdje starost predstavlja najveći problem nastupi borba na život i smrt, kad se „nevolja“ sijede kose zamijeni gubitkom kose uslijed kemoterapija, kad „problem“ premalih grudi zamijeni njihovo odstranjivanje? Ove priče upravo donose glasove stvarnih žena, žena koje svojim pričama smještenima u takav okoliš odolijevaju stereotipima, žena čije priče provociraju i snaže. Pisane s hrabrošću i prkosom i nekom neodoljivom snagom, one su ujedno i pune dirljive nježnosti, ganuća, optimizma i duhovitosti. Tekstovi okupljeni u ovoj knjizi tako osim što predstavljaju oslobađajuće svjedočanstvo o borbi sa zloćudnom bolešću, ujedno su i svjedočanstvo o društvenom okolišu u kojem se ta bolest odvija. Oni senzibiliziraju javnost za tu borbu i daju skrivene upute što je tada čovjeku najvažnije i najpotrebnije. To su ponajprije iskrenost, suosjećanje i nježnost. I ne zaboravimo – žličica ljekovitog smijeha. Iz pogovora Maše Kolanović