Oktobarsko dijete t.u.

Boström Knausgard debitirala je 1998. godine pjesničkom zbirkom "Gor mig behaglig för saret" i otada objavila niz nagrađivanih i prevođenih romana.

Njezin zadnji roman, "Oktoberbarn", u najvećoj je mjeri autobiografski - intimna ispovijest o boravku u psihijatrijskoj ustanovi na prisilnom liječenju elektrošokovima.

Posljedica takve terapije je gubitak pamćenja što je užasava i uvijek iznova baca u depresiju jer, kako sama kaže, „što je pisac bez sjećanja, što je osoba koja više ne zna imena vlastite djece?“
U poetičnom i bijesnom razračunavanju s ovakvom vrstom tretmana psihički bolesnih osoba, napisala je potresnu priču o osobi koja se bori sa svojim demonima okružena ljudima koji tvrde da će joj pomoći, a kojima i vjeruje i ne vjeruje.

Ovo je potresna i dirljiva slika njezinog svijeta, pogled iz drugog ugla njezine životne priče koju je njezin bivši muž – pisac Karl-Ove Knausgard u detalje opisao u svojim autobiografskim knjigama "Moja borba".
Ona mu se izravno obraća u knjizi, ali ga nikada ne optužuje što ju je na kraju napustio.
Roman se čita kao pokušaj ponovnog zadobivanja kontrole jedne javnosti izložene žene, majke i spisateljice nad svojim životom i sjećanjima i zasluženo je dočekan hvalospjevima u švedskim medijima.