Pjevač u lišću

Izabrane pjesme Igora Zidića izabrao je Božidar Petrač i naslovio ih Pjevač u lišću. U ovom izboru Petrač je nastojao, prateći spomenuti sažetak Zidićeva pjesništva u vremenskom kontinuitetu, izdvojiti ono što se najjače utisnulo u njegova čitanja, ali i ono što u određenom smislu zahtijeva sama biblioteka Media Kršćanske sadašnjosti.

Sve što osjeća Zidićevo srce, sve što pulsira njegovim krvotokom i sve što se utemeljuje i ugrađuje kao znanje u njegovim mislima te sve što njegovo oko vidi, a njegovo oko gleda riječima, sve je to samo nebo uobličilo stvaranjem i pjesnik je toga više nego svjestan.

Zidić u svojoj antologijskoj pjesmi Pjevač u lišću upućuje na posao pjesnika kao dio »sadašnje povijesti« koja je amblematična i samo naizgled patetična dok on, obavljajući posao »pjevača Božjeg«, živi svoju neizvjesnost kroz pjevanje među lišćem, nikada siguran u to hoće li preživjeti ili će mu ime »prhnuti / s mrtvog / na živu mu / braću kao pjevač / božji / što je lijetao s jedne / na drugu granu«, dok »mnoga imena / ne znaju / gdje će / večeras /noćiti«. 

Zidićevo oko gledanja riječima otvoreno je i za sveto i za glib. Sveto nadilazi zemaljsko, ali i glib. Pjesnikovo gledanje okom također je svjesno da se ni u najkontemplativnijem životu ne smije prekinuti veza sa svijetom i zemljom kao nebeskom stazom. Pjesnik je svjestan da naš duh, da njegov duh, može iskopati svjetlost iz gliba od kojeg smo sazdani kako bi je učinio da blješti, zrači i još više sjaji onim sjajem i onom čežnjom u kojima se čovjek prepoznaje u viđenju Boga, dok se Bog očituje u pobožanstvenjenoj čovjekovoj naravi.