Plivač

John Cheever je pisao o najvažnijim stvarima. Daleko od toga da bude samo bijeli

anglosaksonski protestant i elitist koji nema pojma o životu izvan vazdazelenih,

imućnih predgrađa, pustoši subotnjih zabava i postkoktelskog

očaja, gdje svi muškarci putuju na posao, a sve žene imaju osjećaj da su protratile život, Cheever piše o samom

središtu stvari. Ne bavi se čudacima, gubitnicima ili marginalcima, nego djecom,

poslom i središnjom idejom zapadne književnosti – onim što on sam naziva “gorkim

otajstvom braka” – time kako brak može strast pretvoriti u nešto gotovo nevjerojatno,

ako ne i nemoguće. I premda je fasciniran onime što katkad opisuje kao “putenu

anarhiju”, dovoljno je mudar da zna kako nas pokreću status, samopoštovanje i rad,

a ne seksualna strast: živimo novac dok sanjamo o potpunoj ljubavi.

Vjerojatno bismo te priče mogli okarakterizirati kao čehovljevske, ako ni zbog čega

drugoga, onda zbog Cheeverove vještine da uhvati važne trenutke u običnim životima,

i to s dobroćudnom sućuti i nikad s visine, i zbog sposobnosti da napiše elegičan

posljednji odlomak koji ujedno obuhvaća i nadilazi priču, a čitatelje ostavlja bez daha,

kao da se sve na kraju baca u zrak u nekoj vrsti orgijastičkog slavlja. Možda bismo

mogli reći i da je Cheever manje sumoran od Carvera, sveobuhvatniji, ironičniji

i živahniji od Hemingwaya. Ali na kraju on uvijek ostaje posve svoj, sa svakom

rečenicom odvagnutom i odmjerenom dok ne kaže točno ono što treba reći, a često

i više.