Posljednji susret s damom

“Stigao sam u Zapotal kako bih konačno umro. Čim sam kročio u selo, riješio sam se svega što sam nosio u džepovima: ključeva kuće u gradu koju sam napustio i svih plastičnih stvari, svega što je sadržavalo moje ime ili fotografiju. Nemam više od tri tisuće pesosa, dvadeset grama opijuma i četvrt unce heroina. To mi je dovoljno da se ubijem. Jer ako to ne učinim, neću imati novca ni da platim sobu ni da si kupim još lady. Neće mi biti dovoljno ni za kutiju cigareta. Umrijet ću od hladnoće i gladi vani umjesto da polagano i nježno vodim ljubav s Mršavom kao što sam planirao.” Uvodne rečenice izvanrednog i začudnog prvijenca Matea Garcíje Elizonda naviještaju nezaboravno, sablasno putovanje u onostrano, u mračne predjele ljudskoga uma gdje se miješaju san i zbilja. Protagonist i pripovjedač ovog romana kreće u potragu za svojom „damom“, obožavanom lady u obliku bijeloga praha. Mjesto sastanka je Zapotal, zabit koju nastanjuju likovi za koje se ne zna jesu li stvarni ili tek umišljaji heroinskoga ovisnika. Budući da ispred glavnoga junaka ne postoji ništa osim smrti, jedino što mu je preostalo jest prošlost: sjećanja na veliki grad u kojem je odrastao, na voljenu ženu i prijatelje kojih više nema. Posljednji susret s damom nije samo putovanje u fantazmagorični svijet heroinskog ovisnika, nego i osobna posveta velikanima hispanoameričke književnosti čiji je utjecaj u rečenicama Garcíje Elizonda itekako zamjetan, od Juana Rulfa do Gabriela Garcíje Márqueza.