Preobrazba književne teorije

Aleksandar Mijatović se u knjizi Preobrazbe književne teorije kroz pet poglavlja bavi različitim književnoteorijskim temama na primjerima iz moderne i suvremene proze te pjesništva stavljajući u fokus jezik kao sredstvo književne komunikacije. Od posebnoga je značaja prvo (uvodno) poglavlje u kojemu autor prikazuje razvoj hrvatske znanosti o književnosti (preciznije preobrazbu teorije književnosti u književnu teoriju) od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća nadalje, opisujući doprinose nekolicine istaknutih teoretičara procesima ove preobrazbe (Solar, Užarević, Katičić, Biti) i povezujući njihove teze s teorijama Agambena, Deleuzea, Eagletona, Bergsona i drugih, pri čemu propituje značenje, smisao i mogućnost definiranja književnosti i književnoga teksta te jezika kao njegova medija. U narednim poglavljima, na nizu primjera iz poetskoga i proznog stvaralaštva hrvatske i stranih književnosti (Ujević, Woolf, Stojević, Baudelaire, Kamov, Ugrešić, Šegedin) i tekstova iz repertoara suvremene književne teorije i filozofije (Foucault, Meillassoux) analizira i kontekstualizira ključne književnoteorijske pojmove kao što su pjesnička slika, gramatika smisla, asketizam, dendizam, pamćenje, pripovijedanje, priča. U posljednjem petom poglavlju Mijatović poseže za pojmovima apstrakcije (Knifer) i kontingencije (Meillassoux), smještajući prvi u kontekst Deleuzove estetike, a  drugi u kontekst kritike nužnosti ovoga pojma u okvirima Meillassouxove filozofije.

Knjiga se u interdisciplinarnim okvirima bavi nizom tema koje se tiču uloge književnosti u društvenom kontekstu (njezina uklapanja u totalitet životne situacije), literarizacije socijalnoga iskustva te statusa jezika u reprezentaciji zbilje. Namijenjena je prvenstveno akademskoj i znanstvenoj publici iz područja znanosti o književnosti (teorije književnosti i književne teorije), filozofije, filozofije jezika, filozofije književnosti, lingvistike i srodnih/bliskih humanstičkih i uže filoloških disciplina.