Pučki teatar zagrebačkog prostora

Prostor se neposredno doživljava primarno vizualno, taktilno i auditivno. Vidimo ga okom, osjećamo kožom, osjećamo njegovu protežnost i naslućujemo ga kroz zvukove koji ga prožimaju. No prostor možemo doživjeti i na drukčiji način, obogaćujući ga poimanjem koje nam daje naše “unutrašnje osjetilo”, naša svijest i naš intelekt. I upravo je takvo poimanje prostora ono koje mu daje puninu i dodatno značenje. Možemo reći da je upravo poimanje prostora posredovano našim znanjem i obilježeno kulturnim nasljeđem koje nas određuje potpuno poimanje prostora. Ono mu daje smisao i pretvara ga iz prividnog kaosa u kozmos.

Jedno takvo čitanje prostora, kroz prizmu njegovog razumijevanja iz više aspekata pruža nam ovaj prošireni ogled V. P. Gossa o Zagrebu. A Goss nam zagrebačke vizure oslikava kroz prizmu koju okreće i koja nam sa svakim okretom Grad osvjetljava drukčijom nijansom. Jednom je to arhitektonska i povijesna baština, jednom je to kulturni, čak kultni ili mitski prizvuk koji se otkriva upućenom gledatelju, jednom opet sasvim geografski pregled s pojašnjenim međuodnosima. U cjelini se kulturno-povijesno-zemljopisni okvir Zagreba čitatelju otkriva kao plan pučkog teatra – sa svojom scenom, gledalištem i svim drugim elementima koje jedan teatar posjeduje. Kako bi se taj teatar doživjelo, valja nam se uputiti, i to pješice, gradskim ulicama i trgovima, njegovim parkovima i potocima, popeti se na njegove uzvisine i spustiti se u njegove dolove. I tek onda možemo, uz pomoć autorovih dubokih uvida i naputaka, nadahnuti i izvrsnim fotografijama koje nas na tom putu prate, Grad doživjeti kao cjelinu koja daje osobit novi smisao svakom njegovom sastavnom dijelu.