Tko se boji lika još

Autoričin tekst jedno je od najoriginalnijih književnih djela napisanih u posljednje vrijeme, vjerojatno ne samo u hrvatskoj književnosti. Riječ je o intertekstualnom  i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigeneričkoj prozi, koja na vješt i neobično invenciozan način spaja različite vrste diskursa.

Osnovna je zamisao oslobađanje poznatih, pa i manje poznatih, književnih likova njihova tekstualnog ambijenta, to jest nadzora njihovih autora. Ti likovi ne traže pisca, kao u Pirandella, nego naprotiv izmiču njegovoj volji. Izmičući, oni traže „zbilju“ izvan fikcije koja je čitateljima poznata i nastoje artikulirati se kao neovisna bića, sa samosviješću koja se razlikuje od svijesti kojom ih je opskrbio autor. Tim iskorakom iz prvotne fikcije likovi dakako ulaze u tekstualni svijet koji je metafikcionalan i ujedno neofikcionalan. Dio igre koju autorica ovdje inscenira okolnost je da nastupa inverzija uvriježenog autorsko-tekstualnog odnosa: pisci postaju u sučeljavanju sa svojim bivšim likovima utvare.

Okvir teksta unosi u njega dodatnu napetost. Ulančana oglavlja zasnovana su kao opis zbivanja oko pripremanja i polaganja ispita iz književnosti, pa je autoričino djelo na taj način i svojevrsna eksperimentalna povijest hrvatske literature, kodirana i  dekodirana, ako tako hoćemo: igra s idejom meta-kviza.

Ukratko, briljantno djelo, koje je  željno svojih čitatelja, kao što će poslije čitatelji biti željni njega. 

akademik Viktor Žmegač