Uzgon

Uzgon Drage Štambuka u gotovo svemu nastavak je poezije kakvu je pisao u Theurgiji (biblioteka Rukovet, Školska knjiga, 2017.). No novost su mnoge iranske referencije i motivi – kao i dosad one indijske, egipatske, japanske i brazilske – koje pjesnik uključuje u slikovitu vrevu svojih kulturnih isprepletanja i civilizacijskoga nomadizma koje pak uvijek na neki način »sravnjuje« s hrvatskim motivima.

Spomenutu motivsku vrevu i diskurzivnu razbarušenost Štambuk pak nastoji ukrotiti čvršćom, pa i hotimice standardiziranom formom, ujedinjujući u Theurgiji četiri zbirke pjesama s po osamdeset pjesama u prozi, a u Uzgonu to isto čini s četiri ciklusa – Čemer gora, Mare Mortuum, Refugium i Damavand.
Drago Štambuk stvorio je uspjelu i vrlo vrijednu poeziju. Ona ujedinjuje krajnju sadržajnu i izraznu raznovrsnost, koja – istodobno – detaljizira i konkretizira »velike priče« – o Bogu, domovini, narodu, obitelji, zavičaju – kako one ne bi ostale neuvremenjene i apstraktne.

Štambuk je time i duboko unutar svojega poetskog i ljudskog vremena, i visoko iznad njega. Suvremen kaotični i apokaliptični svijet i heterogeno pjesništvo nadilazi duhovnim »uzgonom« i nadom u civilizacijsku i poetsku preobrazbu.