Važno je imati hobi

Prva zbirka kratkih priča i, u našoj književnosti sve češćih, mikroproza Luce Kozine „Važno je imati hobi“ donosi, kako je za prvu zbirku i red i običaj, dosta širok dijapazon tema, no neki grozdovi se na toj spisateljskoj brajdi mogu prepoznati.

Kombinirajući kratke zapise o samom pisanju i poziciji pisca, autorica p(r)okazuje i ironizira spisateljsku situaciju, inspiraciju ili kontekst. Isto tako, premda je „lijevo uho toliko približila tlu da je jasno čula priče cijeloga svijeta“ jasno joj je da je kao arhivaricu priča − pritom u prvom redu mislim na one ljudske, osobne, dokumentarne − nitko ne sluša.

Likovi koji pričaju te priče su neprimjetne, uglavnom marginalizirane osobe. Njihova drugost je i fizička pa se tako u nekoliko navrata pojavljuje motiv grbe kao njihovo obilježje. To ih čini idealnima za ignoriranje: „− Tko je ona? − Ne znamo, zato se pravimo da ne postoji.“

Vinut će se autorica i u metafizičke i teološke visine, taknuti se božanskog koje također u sebi nosi tamnu mrlju samoće. Stoga je i svijet koji ono stvara svijet vapijućih za komunikacijom i razumijevanjem, a razumijevanje je drugo ime za ljubav.

Kruno Lokotar