Adolfove uši

Marko Pogačar je svoj Berlinski dnevnik pisao u toku 2021. godine. Ovo je rukopis prije svega o sebi, o vlastitoj povezanosti s gradom, ali i o sadašnjosti i prošlosti Berlina, a to onda znači o smrti koja se upisuje u historiju grada koji je više od drugih srastao s imenima svojih mrtvih. Knjiga o smrti, o tabuu smrti u našoj kulturi (U nas južnjake bez zemlje je, čini mi se, još od djetinjstva usađen duboki zazor od groblja) .

U knjizi se, između ostalog, pojavljuje reference na Kafkine Dnevnike, ali je duhu ovog rukopisa bliži Walter Benjamin, onaj njegov dar da se refleksivnost nadopunjuje intenzivnim slikama iz vanjskog svijeta, a to su one rečenice u kojima je prisutan spoj pjesnika i filozofa.

Jednom je Boris Buden rekao: Viđam Marka Pogačara u Berlinu, on prirodno ide uz taj grad.

I zaista se to u knjizi potvrđuje. Nije ovo rukopis koji je pisao oduševljeni posjetilac Berlina, Pogačar je ovdje domaći, on opisuje grad kao izabrano mjestu, za koji ipak ne vezuje osjećaj doma, zato što je izmještenost i bezdomnost njegovo jedino prirodno stanje.

Adolfove uši, dakle, nije pisao turist ili stranac, već neko ko je srastao s Berlinom. Ali se onda, u ogledalu izabranog grada pojavljuje i Pogačarev Split, sjećanje na djetinjstvo, podstaknuto ličim gubitkom, smrt bliske osobe kojim se ovaj rukopis zatvara. U pitanju je jedinstvena knjiga pisana u drugoj pandemijskoj godini, posredno obilježena tim stanjem izolacije i mirovanja.

Semezdin Mehmedinović