Allahove kćeri

Smješten u Meki, Medini i na turskom Sredozemlju, roman Allahove kćeri Nedima Gürsela trostruka je pripovijest o djetinjstvu: najprije o pripovjedačevom djetinjstvu, pa o „djetinjstvu“ islama i moderne Turske. Pisac u ovom romanu vodi nekoliko simboličnih narativnih linija: odrastanje u zelenom raju Manisi pedesetih godina dvadesetog stoljeća u kojem se život dječakovog junaka, poslanika Muhameda, izmjenjuje s biografijom njegovog djeda koji je kao pričuvni časnik sudjelovao u obrani Medine u Prvom svjetskom ratu. Nedim Gürsel isprepleće vijugave niti religije, historije i politike, izvan stereotipa i naučenih istina: djed će unuka nježno i s puno ljubavi uvoditi u svijet islama, no dječak će izmučen borbom dobra i zla stvarati vlastiti unutarnji svijet. Roman Allahove kćeri pripada onoj vrsti literature u kojoj ništa nije prošlost i ništa neće biti zaboravljeno: djed još uvijek brani Medinu, Ibrahim žrtvuje Ismaila, Poslanik prima objave, a carstva propadaju i iznova se rađaju. Ispričan poliperspektivno – u ovom su romanu podjednako važni i glasovi božica Lat, Uzzi i Manat – roman Nedima Gürsela kompleksno je i originalno svjedočanstvo o ljepoti jedne religije, ali i njezinim čudima i strahotama. Allahove kćeri iznimna su pripovijest o vječnim ljudskim strahovima, nemirima i nedoumicama.