Đilasovci u Hrvatskoj

Početkom 1950-ih u NR Hrvatskoj djelovala je grupa intelektualaca koja je zagovarala ideju „demokratizacije“ političkog života, borbu protiv birokratizma, veću razinu poštovanja vladavine prava i više odgovornosti te transparentnosti partijskih funkcionera prema njihovim biračima.

Nakon sukoba Tito – Staljin, u Jugoslaviji je uslijedio pokušaj ideološke legitimacije političkog i gospodarskog sustava koji se razvijao u smjeru „socijalističke demokracije“. Jugoslavija se od samog početka predstavljala kao, nominalno, „narodno-demokratska“ država sa socijalističkim obilježjima.

Djelovanje „đilasovaca“ u Hrvatskoj bilo je omogućeno društvenom atmosferom koja je vladala Jugoslavijom nakon Šestog kongresa SKJ. Većina ih je bila okupljena oko tjednika Naprijed, organa SKJ u čiju je redakciju 1952. godine došla mlađa generacija novinara. S vremenom je list postao sve manje ovisan o CK, te u svibnju 1953. postaje neovisni tjednik. U Vjesniku u srijedu i Narodnom listu također je bilo „demokratizacijskih“ tendencija s obzirom na to da se pisalo o štetnosti birokratizma i pokretalo rubrike otvorene za komentare čitatelja. Osim novinara, i članovi CK SKH poput Marijana Stilinovića i Dušana Diminića zagovarali su nastavak „demokratizacije“ i borbu protiv birokratizma.

Član CK SKJ Milovan Đilas u tom je razdoblju bio izrazito utjecajna figura te je u svojim tekstovima u Borbi i Novoj misli izložio nekoliko stajališta koja su „đilasovci“ u Hrvatskoj, u većoj ili manjoj mjeri, također zastupali. Prije svega, on je smatrao da SK treba promijeniti svoju ulogu u društvu i raditi na tome da postane faktor koji će usmjeravati „narodne mase“, a ne im „komandovati“. Neki „đilasovci“ u Hrvatskoj, poput Gušte Šprljana, otišli su korak dalje i razmatrali opciju likvidacije SK, ali većina „đilasovaca“ nije izražavala takav stav.