Jesenje mušice

Starica Tatjana Ivanovna pedeset je godina života posvetila svojim gospodarima, velikaškoj obitelji Karin, o čijim se članovima s neumornom odanošću brinula i pratila ih kako odrastaju, između ostaloga ispraćala ih u ratove i svjedočila njihovim pogibijama. Kada ih je metež Oktobarske revolucije protjerao s njihova veleposjeda na sjeveru Rusije i preko noći ih učinio osiromašenim emigrantima, starica je ostala ondje paziti na kuću, no ubrzo ju je i sama morala napustiti. Spasivši pritom srebrninu, dijamante i dragocjeno posuđe od pljačke razularenih seljaka, nakon tromjesečnog putešestvija pronašla je svoje gospodare u Odesi, odakle će ih slijediti sve do Pariza i ondje im nastaviti služiti do kraja života. Kao žena od nekoć neutješno će – odsutna i umorna lica – sanjariti o onome što se više neće vratiti, hodati “tamo-amo, od jednog zida do drugog, tiho, kao što jesenje mušice kada prođu jara, svjetlo i ljeto, umorne i uznemirene, bolno lete prema staklima povlačeći svoja mrtva krila”. Rat, revolucija i izbjeglištvo u ovoj su sentimentalnoj noveli tek koprene intimnih drama ljudi nekoliko generacija bačenih u kataklizmu svijeta koji se urušava i bolno odzvanja u njihovim dušama. Njihov nespokoj oličen u nostalgiji za izgubljenim vremenom oslikan je s velikim umijećem prigušenog poteza i nenametljivo sugestivnom pripovjedačkom gestom.