Kipareva kći

Tove Jansson – autorica planetarno poznatih dječjih knjiga o Muminima – u zbirci povezanih i uglavnom autobiografskih priča naslovljenoj „Kipareva kći” prvi put se obratila odrasloj publici. Služeći se naivnim glasom dječje junakinje, živo pripovijeda o prostorima i ljudima koji su obilježili njezino djetinjstvo, pa i cijeli život. Iako su slike iz vlastitog sjećanja okosnica njezinih priča, Tove Jansson nadilazi osobno i uspijeva zaigrano progovoriti o umjetnosti i umjetničkom životu. S majkom ilustratoricom i ocem kiparom, dani malene naratorice odvijaju se u boemskom ateljeu, među crtežima, gipsanim odljevima i brojnim kućnim ljubimcima, s tihom slutnjom materijalnih problema. Taj život – u kojemu je „amater” najgora riječ kojom se nekoga može nazvati – svojevrsna je škola. Ponajprije škola gledanja, o čemu svjedoče impresivni opisi ledenjaka i morskih zaljeva, ali i škola samostalnosti, zahvaljujući kojoj već i dijete propituje neka pravila i postupke s kojima se suočava. Pripovjedački glas u svim pričama ostaje dosljedno dječje iskren – istovremeno zadivljen i preplašen dok istražuje svijet. Sudari dječjeg svijeta sa svijetom odraslih nisu nimalo uljepšani, što ovim autobiografskim zapisima daje posebnu snagu i izražajnost. „Kipareva kći”, međutim, ponajprije slavi (dječju) znatiželju i maštu iz koje izrastaju umjetnica i njezina umjetnost. Za Tove Jansson prostori djetinjstva su prostori neobuzdanog nadahnuća – u svakom kutku kuće ili prirode može nastati maštovita igra ili umjetničko djelo.