Ljudska snaga

Mogu posvjedočiti da, u pogledu istraživača-vjernika, znanstvena djelatnost zadobiva čudesno značenje čim, obrnuvši mehanicističku točku gledanja, u neki viši pol smjesti stvaralačku privlačnost načela gibanja za koje je devetnaesto stoljeće mislilo da ga je otkrilo na antipodima Bogu. Evolucionist koji je postao kršćaninom može preći ogradu koja naizgled dijeli svjetovno i sveto.

Nijedan predmet ne bi mogao smatrati da u sebi sveobuhvaća ljudsku snagu, ukoliko ne posjeduje dušu i ne bude “netko”. Prepušteni stanju neosobnih kolektiva, Zemlja i čovječanstvo sigurno su nemoćni da podrže i održe duhovni polet svijeta. Plima što ih njihova privlačnost podiže osuđena je da bezoblično splasne sve dotle dok i Zemlja i čovječanstvo ne uspiju razriješiti svoje magluštine u nekom različitom licu. Ali zašto se oni ne bi uspjeli nadahnuti, uosobiti, i Zemlja i čovječanstvo, približujući se Bogu kojeg su, čini se, morali odstraniti? Zašto se vrhunac koji nedostaje njihovim pregolemim masama ne bi nalazio upravo u žarištu koje su već odredile kršćanske težnje?

Pierre Teilhard de Chardin zasigurno je jedan od najznačajnijih paleontologa, geologa i katoličkih teologa 20. st. U svom je obimom i višeslojnom stvaralaštvu uz niz znanstvenih doprinosa iz područja prirodnih znanosti trajno zadužio katoličku teologiju znanstvenim radovima po izvornosti i dosegu vrhunske razine. U svom ukupnom znanstvenom i teološkom radu uspio je dati plodnu sintezu najrecentnijih dosega prirodnih znanosti i teologije.
— dr. sc. Gracijano Kalebić

Ljudska snaga ponovo u javni prostor mišljenja uvodi dubinsko promišljanje čovjeka, njegovog mjesta u okruženju svijetom (Zemljom), van-svijetom (kozmosom), te odnosom prema Bogu − i to na centrifugalan način, dakle od čovjeka koncentrično van. Teilhard de Chardin, mudri i duboki mislilac nagovara čovjeka da se odrekne sebične antropocentričnosti − i to ne zbog drugih, nego zbog sebe sama.
— dr. sc. Križo Katinić