Maks i Mira

Edukativnom slikovnicom Maks i Mira autorica Snježana Marić, dugogodišnja urednica časopisa Smib, djeci u vrtićima i nižim razredima osnovne škole na njima prihvatljiv i razumljiv način predstavlja zagrebački park Maksimir i njegove najpoznatije znamenitosti. Zanimljiv i maštovit tekst krase vrsne ilustracije. U glavnoj su ulozi dva psa, kratkodlaki jazavčar Maks i čupava mješanka Mira. Maks je gospodski pas, brižno uređen, uglađen i strog, a Mira je vrckava, slatka, zaigrana kujica. Imena su dobili po svojemu omiljenom parku u koji rado dolaze u šetnju. Likovi su zanimljivi i bliski djeci. Imaju ljudske osobine, pa će se djeca s njima lako poistovjetiti. Maks i Mira upoznaju se na Livadi kišobrana i zajedno provedu nezaboravan dan. S Livade kišobrana radnja se seli do Dedeka, velikog hrasta lužnjaka, najstarijeg stabla u Maksimiru, starog otprilike 600 godina. Potom odlaze do Mogile pa do obližnjeg Vidikovca, a onda do Labudnjaka i Prvoga maksimirskog jezera kako bi se divili skulpturi Napuljski ribar. Na kraju posjećuju Jeku, jedini sačuvani paviljon u Maksimiru. Čvrsto strukturirana priča temelji se na stvarnim činjenicama o Maksimiru, pa će djeca, primjerice, naučiti da je na vrhu Mogile kip ptice sokola, da je Vidikovac poznat i pod nazivom Kiosk te da su se u prošlosti u maksimirskim jezerima uzgajale pijavice. Priča je višeslojna, uvjerljiva, protkana šaljivim tonom, a imena najpoznatijih lokacija u maksimirskom parku nenametljivo su uklopljena u njezin sadržaj. Osim o znamenitostima Maksimira, djeca će u slikovnici saznati i kako treba štititi prirodu i pristojno se ponašati. Naučit će prepoznavati i razumijevati različite osjećaje poput ljutnje, sramežljivosti, radosti, a osobito ljubavi – zahvaljujući nježnom odnosu između Maksa i Mire koji se postupno zaljubljuju. Kao dodatak priči autorica je napisala i kratak poučan tekst o tome kako je nastao park Maksimir, kako ga je osnivač Maksimilijan Vrhovac zamislio i dao izgraditi, u kojem ga je stilu uredio njegov nasljednik Aleksandar Alagović i na koji mu je način nadbiskup Juraj Haulik dao konačan oblik po kojemu je i danas prepoznatljiv.