G. Lenotre nikada nije bio zadovoljan samo službenom poviješću, onom bitaka i ugovora. U spretnoj kombinaciji romantičnog duha i dokumentarnog materijala, on se u knjizi "Napoleon: Skica Epopeje" bavi temom po izboru: Napoleonovim životom, od njegovog internata u Brienneu do odljeva carske glave – zajedno s kompliciranom interpretacijom lažnih Napoleona. Ovdje saznajemo da je car pjevao neusklađeno, da je imao samo vrlo ograničene pojmove o pravopisu, da je uvijek brkao Smolensk i Salamanku, ali isto tako nećemo zaboraviti da je papa Pio VII., 14. frimaira godine XII., primio dvanaest troprstih zlatara za papinsku kuhinju, niti, naravno, da je vjerni mameluk Rustam uvijek spavao pred vratima svoga gospodara.
„Francuze je od čitanja povijesnih knjiga dugo odvraćala činjenica da nisu vjerovali onome što im pripovijedaju kroničari. Nisu se prepoznavali u tim dugim opisima, jer su povjesničari – koji su smatrali da moraju imitirati starije kolege ako i sami žele postati klasici – pisali uzvišenim akademskim tonom, isključujući intimne i slikovite detalje, a ako su akterima davali riječ, pripisivali su im duge besjede u tri dijela, s uvodom i zaključkom u maniri Tita Livija. To se u ono doba smatralo dobrim stilom. A čitatelj, koji uopće nije glup, dobro je shvaćao da se 'to nije odvilo baš tako'. Pun nepovjerenja, zatvarao bi knjigu i vraćao se romanima u kojima su se junaci bar uzrujavali poput njega, govorili poput njega, uzimali pauze za jelo i san, a autori ih nisu uvijek uzdizali do neba.“