Oficirova kći

Oficirova kći roman je tačnih i šokantnih slika. Recimo, turisti, kupači na ljetnoj plaži na Dančama u očima glavne junakinje izgledaju isto kao oni leševi koji su po svršetku rata plovili niz Kupu, u Sisku. Između dva kupanja, sisačkoga i dubrovačkog, razvio se njezin život, u kojemu, kao ni u jednom ljudskom životu, ništa nije općenito, ništa se ne podrazumijeva, ništa nije kao kod drugih ljudi… Taj prizor turista u morskome plićaku i leševa uz obalu rijeke uznemirujući je, ali ne da ga se nikome ispričati, jer postoji i objašnjiv je samo u jedinstvenome životnom iskustvu. Međutim, po takvim se prizorima, slikama ili metaforama ozbiljna književnost i prepoznaje. A ne, recimo, po romanesknim strukturama ili po dovršenosti romana. Takve slike živima će učiniti likove, vremena i gradove. Izvući će ih iz magme i sivila općih mjesta i učiniti stvarnim. Romanom Oficirova kći Milišić je, između ostaloga, Dubrovnik izvukao iz njegovoga dugog neprisustva i nepostojanja u hrvatskoj književnosti, učinivši ga živim i stvarnim. I to ne onaj Dubrovnik koji se gleda samo iz daljine i u koji se spušta s poniznošću sirotinje s druge strane brda, kakav je opisan u Kovačevome velikom romanu Grad u zrcalu, nego Dubrovnik u kojem se živi s mukom, između pripadanja i nepripadanja, i do crne se zemlje, do hladnoga kamena, klanja onima s kojima se u vječnoj mržnji i zavadi. — Miljenko Jergović