Oluja na Aconcagui

Od brojnih djela koja je napisao, Oluja na Aconcagui, putopisni prvijenac svjetski glasovitog istraživača Tibora Sekelja o tragičnoj ekspediciji na Aconcaguu, klasik je žanra i zasigurno jedna od najsugestivnijih i najdirljivijih knjiga naše planinarske književnosti. Knjiga je izvorno napisana na španjolskom jeziku i objavljena u Argentini 1944. godine, samo nekoliko mjeseci nakon prvog Sekeljevog uspona na najviši vrh američkih kontinenata kojim je „postavio“ i potom čitavih trideset godina „držao“ hrvatski (i jugoslavenski) visinski rekord. Knjiga je u Argentini imala u svega devet godina imala pet ponovljenih izdanja, uvrštena je u popis obavezne školske lektire, a golemu popularnost uživala je i u planinarskim krugovima čitave Latinske Amerike.

Oluja na Aconcagui objavljena je prvi put na hrvatskom jeziku 1955. (Izdavačko poduzeće Epoha), nekoliko mjeseci poslije povratka Tibora Sekelja iz Južne Amerike i četiri godine nakon što je naša javnost prvi put čula za njegov podvig osvajanja najvišeg vrha obaju Amerika iz 1944. Kao što je presudno utjecala na njegovu južnoameričku karijeru, ekspedicija na Aconcaguu i knjiga o njoj učinila je Sekelja popularnim i u tadašnjoj Jugoslaviji. Iako to možda nije njegova najpopularnija knjiga na ovim prostorima (jer pisao je i knjige za djecu), po njoj je vjerojatno ostao najupamćeniji, osobito među generacijama koje su imale prilike uživo slušati njegova predavanja. I desetljećima poslije, mnogi koji su postali planinari i alpinisti, koji su to samo željeli ili su tek u naslonjačima maštali o ledenim vrhuncima, prve poticaje za planinarenjem, kao i zanimanje i ljubav prema planinama i planinarskoj književnosti, dobili su čitajući upravo ovu knjigu.

Ono što ovoj knjizi daje trajnu kvalitetu, i što na današnjeg čitatelja može jednako sugestivno djelovati, tim više ako mu je ovo prvi susret s planinarskom književnošću, jest Sekeljeva „estetika (osvajanja) planine“. Kao što piše u predgovoru, Sekelj sebe ustvari nije shvaćao alpinističkim borcem, osvajačem planinskih vrhova, nego vječnim prijateljem Planine, njezinim ljubavnim izabranikom koji se, uživajući poput sanjara, divi njezinoj prirodnoj ljepoti.

Opisujući detaljno svoj boravak i iskustva u planini, ispreplićući praktične stvari i znanstvena objašnjenja, dokumentarnost i poeziju, Sekelj je u knjizi sugestivno provukao misao o odnosu čovjeka i planine, o smislu planinarstva, koja ima i svoju estetsku i etičku dimenziju.