Planina boli

Planina boli bavi se temom o kojoj se Turska najviše boji govoriti: kamo su Armenci otišli? Tema knjige je tursko ustrajanje u šutnji o Armencima, nevoljkost da se sama zapita o tome i želja da je drugi ne pitaju. Ali ponajviše je tema knjige potreba koja u svakom društvu postoji za postavljanjem takvih zabranjenih, opasnih i osjetljivih pitanja. Planina boli nudi jednu metodu. Metodu liječenja. Obrađuje korisno pitanje: kako razgovarati o temama o kojima uopće ne želimo razgovarati, o kojima nemamo nimalo hrabrosti razgovarati. Nadam se da je ta metoda korisna i za Hrvatsku. Doista se nadam. Vjerujem da će biti korisna.


U svijetu danas postoji cijela industrija za rješavanje neprijateljstava, sukoba i svađa. Postoje sveučilišni  diplomski studiji za rješavanje sukoba. Držim da su to sve u izvjesnoj mjeri ulaštene laži. Jer je ljudska priroda posve jasna. Kad se boji, zatvara se u sebe, a kad se osjeća sigurnim, odlaže oružje. Smatram da je jedini način da se razgovara o grijesima iz prošlosti taj da se stvori osjećaj sigurnosti. Nema drugog načina. Ono što je potrebno da bi djeca koja se osjećaju usamljeno i gnjevno iskazala svoje probleme, potrebno je i nama da bismo mogli pogledati u svoju prošlost. Vjerujem u priče. I očekujem da priče i načini razmjenjivanja priča koji se nalaze u Planini boli sve nas uvjere. Zato što vjerujem da je blaga riječ ono što će poput krhkoga stakla slomiti naša srca, obvikla na bol, zlo i grubost. Zato što znam da čak i okrutnici beznadno žele da im se oprosti. Čak i zli strepe od zla. Dobro pobjeđuje zlo. Je li djetinjasto to reći? Može biti. Ali ima li drugog lijeka? Ja znam da nema.