Poetika Sanjarije

U svojem posljednjem značajnom djelu Poetika sanjarije francuski filozof Gaston Bachelard na osebujan način pokušava uspostaviti vezu između imaginacije i zbiljnosti. Velika je to tema novije francuske filozofije u čije se najveće dosege upisuje ponovno otkriće imaginarnog. Premda je kartezijanski dualizam također francuski izum ovdje se prvenstveno radi o epistemološkom raskidu, odnosno govori se o srodstvu između razuma i imaginacije.

Kako imaginarno više nije u znanstvenom diskursu prezreno kao puka tlapnja, poetika postaje legitimno spoznajno sredstvo te nas stoga u ovoj knjizi Gaston Bachelard poziva da snivamo o snovima i kroz njih o samom životu i prirodi realnosti naučimo nešto više. Stoga nije ni čudno da i poznati filozof i povjesničar znanosti Thomas S. Kuhn upravo ovo Bachelardovo djelo smatra velikom prekretnicom u novijim epistemološkim paradigmama.

Dok u Poetici prostora istražuje načine na koje se prostor može percipirati kroz poetsku imaginaciju, u Poetici sanjarije razmatra različite izvore imaginarnog – od jezika i seksualnosti, preko djetinjstva, kartezijanskog ega i kozmosa. Bachelard razlikuje puki fenomen relaksacije od plodonosnog sanjarenja (rêverie) koje putem poetike proširuje vidike i nadilazi ograničenost svijesti.

Gaston Bachelard (1884.-1962.) neprijeporno je jedna od glavnih figura znanstvene misli i književne kritike 20. stoljeća. Njegovi eseji o znanosti, imaginaciji, prostoru i snovima značajan su doprinos na polju filozofije i književnosti. Neki ga smatraju najvećim psihoanalitičarem poslije Freuda. U radovima kao što su La Philosophe du non (1940.), La Poétique de l’espace (1957.) i La Poétique de la rêverie (1960.) Bachelard je u teoriju uveo tvrdnju da četiri počela ― zemlja, voda, vatra i zrak ― utjelovljuju kako stvaralačku narav tako i osnovne oblike života. Zatim je istraživao značenja tih simbola u svjetskoj književnosti. Njegove su spoznaje utjecale na mnoge kasnije francuske filozofe, kao što su primjerice Michel Foucault i Jacques Derrida.