Posljednja postaja Auschwitz m.u.

Godine 1943., usred Njemačke okupacije, Eddy de Wind pristao je raditi kao liječnik u Westerborku, nizozemskom tranzitnom logoru, kako bi spasio svoju majku od deportacije u Auschwitz. Ondje je upoznao mladu bolničarku Friedel, koju je nakon nekoliko tjedana zaprosio te su se uskoro i vjenčali. No u rujnu 1943. oboje su deportirani u Auschwitz, gdje je Eddy raspoređen za rad u liječničkoj baraci, a Friedel je poslana u ozloglašeni „Blok 10“, gdje su SS-ovi liječnici provodili zastrašujuće neljudske eksperimente na ženama. Cijelo to vrijeme par se trudio komunicirati, snalazeći se na sve moguće načine, a sam Eddy pritom se nekoliko puta izložio izravnoj pogibelji; sve samo kako bi mogao razgovarati sa svojom voljenom Friedel. Istodobno, iz dana u dan, Eddy je bilježio sve što se ondje događalo, a njegova snažna poetična proza pruža nam jedinstven uvid u užase s kojima se, zajedno s ostalim zatočenicima, suočavao u najozloglašenijem nacističkom koncentracijskom logoru.

Objavljeni prvi put u Nizozemskoj odmah po završetku rata, ovi potresni memoari sadrže u sebi dirljivu ljubavnu priču, podroban prikaz nacističkih zvjerstava i inteligentnu raspravu o ljudskoj naravi – ljudskosti i neljudskosti – u različitim situacijama. Posljednja postaja – Auschwitz važan je i trajan dokument, svjedočanstvo o snazi ljudskog duha i upozorenje na ponor u koji možemo potonuti kad predrasude prevladaju.

O autoru

Eddy de Wind (1916. – 1987.), nizozemski je liječnik i psi¬hijatar, posljednji Židov koji je diplomirao prije rata na uglednom i najstarijem nizozemskom Sveučilištu Leiden. Nijemci su ga uhitili 23. veljače 1941. u staroj židovskoj četvrti u Amsterdamu. Početkom 1943. godine stigao je u tranzitni logor Westerbork, nakon što se – u zamjenu za jamstvo da mu majku neće poslati u Auschwitz – dobrovoljno prijavio raditi kao liječnik. Ondje je upoznao mladu bolničarku Friedel, s kojom se kasnije oženio i s kojom je u rujnu 1943. godine deportiran u Auschwitz, gdje je počeo pisati svoje memoare, koji su odmah poslije rata, 1946. godine, objavljeni pod naslovom Posljednja postaja – Auschwitz. Riječ je o jedinstvenom i univerzalnom djelu u svjetskim okvirima, jedinom pisanom svjedočanstvu logoraša nastalom u samom Auschwitzu čiji tekst nije naknadno prilagođavan niti je pisan pod utjecajem promijenjenih sjećanja ili strašnih spoznaja o nacističkim zločinima koje su uslijedile kasnije, nakon oslobođenja. To De Windovu knjigu čini izvornom i daje joj veliku povijesnu vrijednost.

Eddy de Wind umro je 1987. godine u Amsterdamu, a cijeli život patio je od osjećaja krivnje što je preživio među tolikim ubijenim logorašima.

Podaci o prevoditelju:

Radovan Lučić rođen je 1963. u Zagrebu. Kao dvadesetdvogodišnji mladić napušta domovinu te odlazi okušati sreću u Nizozemskoj. Godine 1995. magistrirao je slavistiku na Sveučilištu u Amsterdamu. Uz redovite prevodilačke aktivnosti bavi se primijenjenom lingvistikom, ponajprije leksikografijom. Autor je Hrvatsko-nizozemskog rječnika (Pegasus, Amsterdam, 2013.; Dominović, Zagreb, 2014.). Preveo je djela nizozemskih autora Willema Frederika Hermansa, Ceesa Nootebooma, Annie M. G. Schmidt, Geerta Maka, Douwea Draaisme, Guida Snela, RozalieHirs i drugih.

Radi kao docent hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Amsterdamu. Uz brojne prijevode, objavljuje radove s područja leksikografije i standardologije, a u slobodno vrijeme svira bubnjeve i cimbalo.