Sedam praznih kuća

Nasred spavaće sobe na tepihu potrbuške leži mama. Posuda za šećer stoji na komodi, pokraj njezina sata i narukvica, koje je očito skinula. Raskrilila je ruke i noge, i na tren se zapitam postoji li neki način da se zagrle tako neobično velike stvari kao što je jedna kuća, je li to ono što pokušava moja majka?

Kuća je mjesto intimnosti. U kućama jedemo i spavamo, volimo se i svađamo, izdajemo i slavimo, odgajamo djecu i čuvamo tragove prošlosti. U njih ne puštamo strance, nepoznate i znatiželjnike, skrivamo ono što treba ostati skriveno. Pa kako je onda u našu, prozirući kroza sve velove i tajne, pogledom tako prodornim ušla sjajna argentinska spisateljica Samanta Schweblin?

Sedam praznih kuća zbirka je za koju je Samanti Schweblin dodijeljeno najuglednije priznanje za pripovijetku na španjolskom jeziku, međunarodna nagrada Ribera del Duero, ali i knjiga koja je pokazala da je njezinoj autorici mjesto uz najveće majstore forme – od Franza Kafke do Alice Munro.

Sedam je praznih kuća u knjizi Samante Schweblin, i svaka nosi priču. Čitajući ih, u njima ćemo prepoznati – ili u njih unijeti? – ljubav i nasilje, ludilo i strast, uspomene i zaborav, nježnost i strah. Sve ono što u svojim kućama čuvamo, sve što pripada samo nama.