St. Jorgen

Amalie Skram (22. 8. 1846., Bergen – 15. 3. 1905., Kopenhagen) norveška je spisateljica, među najistaknutijim predstavnicima naturalizma u Norveškoj. Roditelji su joj bili skromnih sredstava, obitelj velika (petero djece), poslali su je isprva u najbolju gimnaziju u gradu, ali obiteljski prihodi nisu dopuštali nastavak školovanja. Otac je zapao u financijske teškoće i morao proglasiti bankrot, napustio je Norvešku i sreću potražio u Novome svijetu, a Amalie je za samo nekoliko mjeseci nakon toga bila zaručena za kapetana Augusta Muellera, devet godina starijeg od sebe, potomka norveške situirane obitelji. Nakon vjenčanja otplovili su u Meksiko i u Zapadnu Indiju i Amalie je uživala u tim putovanjima, a tijekom duge plovidbe čitala je knjige o filozofiji i religiji, prozu, učila engleski, francuski i njemački jezik. Prvi sin rodio se 1866., a 1868. drugi sin i tijekom tih godina rađanja ostala bi kod kuće u Bergenu. No odmah se 1869. pridružila s djecom suprugu i plovili su od luke do luke diljem svijeta. 1871. Mueller je vratio obitelj u Bergen i za nju je počeo drugačiji život. Ima je viši društveni status, bila lijepa, zanimljiva osoba, uvijek je bila u centru pažnje na zabavama, sudjelovala je u amaterskim kazališnim predstavama i sve manje pažnje posvećivala obiteljskom životu.
Došla je u dodir sa skupinom radikalnih intelektualaca povezanih s novinama Bergens Tidende što ju je ponukalo da se i sama iskuša u pisanju. Tada je napisala prvu dramu koja nikad nije uprizorena, ali je navijestila njezinu buduću karijeru. U to doba njezin brak se raspada, zatražila je razvod, no njezina je obitelj stala na stranu njezina supruga odgovarajući je od razvoga te je popustila, ali i doživjela živčani slom. Primljena je u duševnu bolnicu iz koje je izišla smirenija uz liječnikovu preporuku da se ne vrati suprugu. Otišla je s djecom prvo živjeti sa starijim bratom, zatim s mlađim, pisala je članke i kritike za novine i časopise te prevodila i tako zarađivala. Na književnu je scenu nastupila između 1870-ih i 1880-ih, u doba procvata norveške književnosti i novoga realizma. Počela je propitivati mnoga pitanja, a nakon razvoda i crkvu i njezina učenja pa i same zasade svoje vjere. Tako njezin članak o Ibsenovoj Nori završava riječima: „Kad Žena posve osvijesti vlastitu vrijednost kao pojedinke, kad otvori oči za sve nepravde koje su joj činjene stoljećima, naoružat će se protiv muškarca kojemu je dana kao pomoćnica; raskinut će sve veze i preskočiti sve zidove koje su oko nje sazidali društvo i institucionalni autoriteti. Njezin će je otpor možda odvesti daleko onkraj granica razuma…“ 1881. preselila se u Kristijaniju, brat joj je našao posao kojim je osigurala život sa sinovima i bila je spremna ući intelektualne krugove, u kolovozu 1982. na zabavi kod Bjørnsona upoznala je danskog kritičara i autora Erika Skrama i dvije godine poslije su se oženili. I tada počinje njezino plodno književno razdoblje, napisala je sedam romana, dvije drame i mnoge pripovijetke.
1889. rodila je kćer, pisala je i borila se s majčinstvom, i ponovno su se vratili psihički problemi, pomoć je potražila 1894. kod profesora Knuda Pontoppidana u kopenhaškoj gradskoj bolnici, no toga puta došla je u sukob s moćnim autoritetom koji je odlučio da je treba premjestiti u bolnicu St. Hans, u Roskildu, na neograničeno vrijeme. I tu se otvorio prostor za roman koji predstavljamo Profesor Hieronimus u kojemu je prikazala odnos muškoga autoriteta, patrijarhalne moći prema ženskoj bespomoćnosti, kako Katherine Hanson kaže, „put prema slobodi je pod muškom kontrolom“. Njezini će je uvidi u njezino doba učiniti izrazito kontroverznom, ali isto tako će je učiniti omiljenom autoricom modernih feminističkih kritičarki. 1900. raspast će se i njezin drugi brak, život će uglavnom provoditi u psihijatrijskim bolnicama i umrijet će 1905. u Kopenhagenu.