Tako neka bude

Judeja početkom 1. st. n.e. Rimska vlast silom i milom čuva osvojene teritorije, sikariji i zeloti opstruiraju, napadaju, bune puk i huškaju ga protiv namjesnika i domaćih izdajnika. Kad je mnogo sirotinje, nijedna vlast nije dobra. Bijednima treba ponuditi utjehu onkraj svijeta suhe kore kruha i pustinjske prašine. Mnogi se govornici natječu za sljedbu. Glavni junak, razočarani revolucionar Eleazar, revnosni preobraćenik, plaćeni je lovac na glave potencijalnih neprijatelja sistema. Jedan plavooki Bosonogi, otrat će mu pijesak iz očiju… – Riječ mesijina postat će Vjera. Propovijedat se snošljivost, milosrđe i ljubav, a širit će se mačem. Postat će vojnički organizirana, okrutna. Molitve i obredi bit će strogo propisani, svako nepridržavanje smatrat će se bogohuljenjem. S mesijinim imenom na usnama ubijat će se nevjernici. Za jedne će mesija biti Bog, za druge sablast, laž. Ubijat će se ljudi u njegovu slavu, a kad ponestane protivnika, počet će se ubijati međusobno. Pohlepni i podmukli mesijinu će Riječ prilagođavati kako im odgovara, na sva će usta vikati kako su oni jedini baštinici Prave Riječi. Drugi će im osporavati to pravo, vitlajući mačevima. Eleazar zapanjeno sluša. – Čemu onda sve to? – A čemu sve ovo? – mag mu spremno odgovara. – Osvrni se: ovaj svijet proždire samog sebe, srušit će se pod vlastitom težinom. Vrijeme se zgušnjava, uvrće kao vodeni vir. Pošten se čovjek crveni od sablazni koje su postavljene na pijedestal vrednote. Iako se štuju stotine bogova, vjeruje se samo u jednog: u zlato. Sve ima svoju cijenu, ali nema vrijednost. Najgori vladaju. Čovjek koji razmišlja izvrgnut je ruglu. Neznanje i glupost postali su vrline. Vlada beznađe, „ako si rob, ne trudi se dočepati slobode, uzalud je: kraj svijeta će skoro...“, uzvikuju ljudi – zasopće mag, hvata dah. – Ljudi besciljno tumaraju poput mrava u razorenom mravinjaku. Treba im dati novu nadu da njihov sitan život ima smisla. Dati im mogućnost izbora.