Važno je zvati se Gregor

Baveći se u svom književnom i prevodilačkom radu više nego opsežno djelima drugih autora, koja su mu poslužila kao vrelo nadahnuća, kao u slučaju romana „Povratak Filipa Latinovića” (2013.) ili „D’Annunziev kod ” (2008.), ili, pak, kao predložak i povod za književni prijevod ili esej (Franz Kafka, Leopold Sacher Masoch i mnogi drugi), zagrebački pisac Boris Perić prikupio je dovoljno građe, pa i nadasve vrijednih kulturoloških informacija, pogodnih da se upišu u sasvim drukčije književne križaljke i mozaike od onih na koje smo navikli. Upravo iz prevođenja Masocha i Kafke te podrobnog proučavanja proze Miroslava Krleže proizišla je ideja za zbirku književnih eseja „Važno je zvati se Gregor”, čiji naslov ne priziva u sjećanje samo poznatu komediju Oscara Wildea, nego i jedno ime/prezime, koje bi u djelima trojice autora možda prošlo sasvim nezapaženo da im Gregori, čita li se dovoljno duboko i široko, ne pokazuju visok stupanj začuđujuće međusobne srodnosti, zrcaleći, živeći i provodeći u djelo nešto što se već desetljećima rado naziva mazohizmom, shvaćenim ne samo kao seksualna perverzija, nego prije svega kao svojevrstan duhovno-egzistencijalno-politički stav, aktualan koliko u ranom 20. stoljeću, toliko i danas. Trojicu Gregora (Masochova roba, Kafkina žohara i Krležina doktora koji je susreo Nečastivog) moglo se, istina, sljubiti i sasvim suhoparno, znanstveno, kao što je to, recimo, u svojoj knjizi „Gregor Samsa i njegova braća” učinio frajburški germanist Holger Rudloff (na kojeg se i Perić mjestimice referira), pa na sve to nakalemiti još i Krležu kao domaćega konja za utrku, ali knjiga „Važno je zvati se Gregor” tu srećom ipak odlazi povelik korak dalje, nastojeći na krilima sretnog spoja fakata i fikcije nizom dekonstrukcija, rekonstrukcija i drugih literarno-detektivskih metoda udahnuti nov život trojici likova, koji su se jamačno u pustopoljinama europske duhovnosti barem jednom susreli a da sami toga možda uopće nisu bili svjesni.