Zelenac

„Zelenac“ je nefikcijska proza predstavljena u formi dnevnika i bavi se suočavanjem s traumom gubitka oca i bivše djevojke/prijateljice. Ispisana je autorovim prepoznatljivim stilom, ali s velikom razlikom u odnosu na njegov prethodni roman. Ta razlika je u bavljenju ovom, tvrdom stvarnošću, dok je prethodni roman bio transrealističan.

„Zelenac“ je područje rijeke gdje je površina mirna, a voda je duboka, zelena, modra ili negdje između. Zelenac, kao dio rijeke, predstavlja metafizički spas, utjehu i ogledalo drugog svijeta u kojem nema smrti.

Ovakve knjige se pišu jednom u životu, i uvijek se dese autoru kao lična kataklizma. To je ono famozno da „život piše romane“, samo što je ovo proza s nanosima drugih formi. „Zelenac“ je knjiga izgrađena od sjećanja (i snova u kojima pisac vodi razgovore s dragim umrlim) u kojoj je za autora bitno i najbeznačajnije sjećanje i najneznatniji san, jer kad neko umre svaka sitnica iz njegovog/njenog života postaje prijeko potrebna i važna za one koji nastavljaju život. Vjera u sam čin pisanja, u riječi kao magiju i lijek, u prirodu, u ljepotu, ono je što Šehić navodi kao načine za suočavanje s ovakvom traumom gubitka, koja te promijeni za cijeli život.

Ovo je knjiga koju nijedan pisac ne želi napisati, ali, napisana, ona postaje štit od riječi („Knjiga o Uni“) koji mogu koristiti i drugi ljudi. Borba za sjećanje, za upotpunjavanje nečije nestale istorije ličnog života ultimativni je cilj „Zelenca“, bez obzira koliko je to utopijski posao. U današnjem svijetu, „pozitivne utopije“ nam nikad nisu bile potrebnije. „Zelenac“ je baš to sa svom svojom melanholijom, ljepotom, vitalnošću i tugom.