Kao kiša

U novom romanu naslovljenom Kao kiša, Irena Matijašević bavi se jednom svojom gotovo opsesivnom temom, ali ovaj put iz donekle sigurnog mjesta pripovjedača. Budući da je u svojim prethodnim prozama temeljito i sa svim sjenama i zamkama ispisala noćne razgovore, slutnje i čekanja, u ovoj je prozi izašla u dnevnu zagrebačku suvremenost, u anonimnost kafića, slučajni susret i sve razumijevanje, ali i svu zabunu koja iz toga može proizaći. Njezini su likovi nagnuti u taj odnos, i taj je odnos s druge strane, nagnut u njih, na svim se stranama događa dramatsko prožimanje, razgovor koji ne štedi nikoga, ali zato obnavlja i liječi, potiče i pokreće. Irena Matijašević u ovom je romanu promatrač, njezina je olovka primjereno ohlađena, ovdje je zanimaju sudbine i odnosi onih drugih. Parafrazirajući Ivana Slamniga stvari naravno postaju jasnije; on na jednom mjestu kaže: “Htio bih tvojim kostima dati svoje meso.”