Osveta okupatora

Zatočenje Slovenaca u talijanskim fašističkim logorima jedno od najnasilnijih i stoga najtraumatičnijih poglavlja slovenske povijesti u 20. stoljeću. Donedavno je bilo slabo poznato i nedovoljno istraženo. Iako internirci, koji su bili zatočeni od Gonarsa u pokrajini Udine do talijanskog otoka Ustica u južnom Tirenskom moru, predstavljaju „samo“ desetinu svih žrtava Drugog svjetskog rata na slovenskom tlu, osobe koje su bile deportirane u talijanske logore također zaslužuju sveobuhvatnu povijesnu obradu. Ne samo zato što su se dosadašnje povijesne studije vrlo rijetko oslanjale na svjedočanstva onih koji su se vratili. Autori su uvjereni da će čitatelji moći izravno saznati kako su izgledala iskustva deportiranih, upravo zbog mnogobrojnih svjedočanstava koja su prikupili i obradili. Kroz iskustvo deportiranih bolje se može razumjeti zašto i kada su ih pripadnici fašističkih vlasti uhitili, zašto i kako su ih ispitivali i osuđivali te slali u logore. U logoru Kampor na Rabu režim internacije bio je izrazito nepodnošljiv, a posebno smrtonosan u ženskom dijelu logora. Sudbina žena i djece na Rabu, na koju su utjecali nedostatak hrane i vode, izuzetno loši higijenski uvjeti i ravnodušnost stražara, posebno je indikativna za sve one koji ne znaju mnogo o ovim poglavljima Drugog svjetskog rata u Europi. Osim toga, ono što se dogodilo u ovom logoru omogućuje neupućenom čitatelju da bolje shvati problematičnu prirodu talijanskog poricanja ratnih zločina. Ovo poricanje namjerno briše sjećanje na (ne)prikriveni rasizam koji je fašistička Italija gajila prema slovenskom i hrvatskom stanovništvu na okupiranom teritoriju. Treba naglasiti da na Rabu i u Gonarsu nisu trpjeli i umirali samo Slovenke i Slovenci, nego i Hrvatice i Hrvati, ponajprije stanovnici čabarskog kraja u Gorskom kotaru, kao i Židovi i ostali.