Pakao ne možeš poljubiti da prođe

Prva zbirka Anete Vladimirov jedna je od onih knjiga koje nas odmah uvuku u svoj svijet da bi nam ga brzo otkrile kao naš vlastiti. Škrta na izrazu, ali velikih dosega, Vladimirov piše knjigu koja se rastvara pred nama kao svjedok sadašnjosti i prošlosti, ratnih zločina, nerijetko kao kritičar. Njen izraz ne prati trenutne poetske trendove, često zakorači u stvarnosno, da bi nas izvukla nekom metaforom koja pjesmu, ali i ono o čemu piše, dovede ponovno u ravnotežu s njom samom. Njen je izraz pročišćen, ona osluškuje kroz detalje i pažljivo gradi svoje pjesme. Nerijetko je ova poezija ne samo svjedok vremena, raspada i životnih težina kroz različite generacije, već i glas otpora svih prešućenih u ratovima ili nakon njih. Vladimirov tako piše jednu snažnu zbirku pjesama koja nas ne ostavlja ravnodušnima, postavljajući nas jasno nas u naše vrijeme kao trenutak kada je nužno zauzeti stranu, postavljajući nas u svijet koji čvrsto vjeruje u antifašizam i mogućnost pravde, uvijek imajući na umu visoke estetske zahtjeve vlastite poetike.