Zenzancije

“Najveća je novost u tome što je sada sve pjesničke razine podredio svojevrsnoj zen-poetici. Svijet je to koji preferira jednostavnost forme pa čak i diskretnost u izražajnim sredstvima. Kirin se okreće sažetijim oblicima, često nalik na haiku ili zenovske koane, u kojima se afirmira zenovska duhovnost koja bježi od racionalističkih formula i jednoznačnih odgovora. Time je učinio unutarnjim sadržajem svojih pjesama neke temeljne odlike spomenute duhovnosti — otvorenost, zapitanost, uočavanje života onakvog kakav jest u svojim vanjskim i unutarnjim manifestacijama, primjećivanje kozmičke cjelovitosti u najsitnijim detaljima kao i u najširim dimenzijama, odustajanje od razrješavanja opreka pa čak i naglašavanja apsurdnosti.

Osnovna je namjera takve poezije promatrati i primjećivati, a ne zaključivati, vidjeti male stvari i situacije, prizore koje iz sebe govore spontanom neobičnošću i perceptivnom svježinom. Pjesmovna svijest se ne nameće kozmičkoj cjelini, već joj se podlaže, utišava i osluškuje njezin šum u travi, mravima, jabukama što same padaju kada su zrele, u cikličkome svijetu koji se budistički prispodobljuje kotaču. Kirin često, u duhu koana, naglašava začudne situacije, logičke aporije, čak i blago ironiziranje ustaljenih spoznajnih procesa.

Miroslav Kirin u ciklusu pjesama Zenzancije ponešto mijenja i samo razumijevanje pjesništva kao takvog, njegovu funkciju i karakter. Riječ je o smirenoj i profinjenoj poeziji koja se vraća kozmološkoj poniznosti i najveće spoznajne probitke vidi u zamjećivanju dugih sjena koje ostavljaju posve male stvari i život koji struji kroz njih.”
— Davor Šalat