Amapola

Živa je, neočekivana i glasna; gusta, ali ipak neobično prohodna i ljekovita poezija Olje Runjić. Morska podneva, portreti hrabrih žena koje su nosile na sebi nezamislive terete i preživljavale, naizgled nesalomljive, ulice koje su odgajale djecu koja naočigled svijetu bujaju, rastu, opiru se, tražeći svoje prostore slobode. Naše se čitateljsko oko premješta iz prizora u prizor, iz vremena u vrijeme, a jezik pjesnikinje, izvanredno oštar i precizan, upisuje u nas trajno sve što ova poezija želi ispričati: život koji pobjeđuje životarenje, žudnju koja nadglasava sram, borbu umjesto predaje
i stagnacije.

Knjige poezije poput Amapole, baš poput prolaska kometa, rijedak su događaj na književnom nebu. A njihov sjaj i toplina tako su nezaboravni da će biti prisutni i dugo nakon što ih spremimo za druga i treća čitanja. Jer i to je sigurno, velikim i bitnim knjigama poput ove potrebno je vraćati se, barem po krišku sunca, barem po nekoliko mrvica nježnosti i nade da usprkos svemu ljubav, kao i život, niknu čak i kada su uvjeti za rast gotovo nemogući. Takva je Amapola Olje Runjić, ona je biljka poezije koja je niknula usred asfalta, i raste uvjeravajući nas u moć slobode jezika i snagu ranjivosti.