Nevidljivo more

Tomica Bajsić pripada onoj skupini pisaca koja doista slavi život i razliku. Bajsić zna da je svaki ljudski život neponovljiv. Pripada onoj izumirućoj vrsti ljudi koja ne čeka da svijet stigne na ekran, nego ima hrabrosti suočiti se sa svim životnim izazovima – od najuzvišenijih radosti do najdublje patnje. Tomica Bajsić jedan je od rijetkih lovaca na metafore i značenja jer savršeno dobro zna da negdje ipak postoji točka u kojoj jezik, osobito onaj pjesnički, još uvijek ima razloga postojati. Jer, možda negdje postoji i ona kristalna kocka vedrine o kojoj je pjevao Tin Ujević. Ako se i danas krije negdje u prostorima suvremene hrvatske književnosti, onda je posjeduje Tomica Bajsić. I dijeli je s nama bez ikakvoga zazora i sebičnosti. Kako je može imati netko tko je doista vidio nevidljivo more iskona? Pa i ono u kojemu čuvamo sebe od sebe samih: to naše nevidljivo more, sunce, sol, valovi, plime, oseke i jedno jedro, kada smo pomislili da više nigdje nikoga nema.